Nekako smo uspjeli naći sunčanu rupu u nizu kišnih dana. Doduše, bio je utorak, ali vremenu ne možeš komandovati, moraš se prilagoditi. Kada smo krenuli iz Umoljana trava je još uvijek bila mokra od jučerašnjeg nevremena. Svuda oko nas zelenilo, obasjano suncem koje bi se opet nekad poslije podne trebalo sakriti iza oblaka.
Mnogobrojne prijave uplašenih i zabrinutih građana o njihovom pojavljivanju (pa čak i ubijanju zmija) ukazuju na potrebu da se podsjetimo, a i nešto novo naučimo o zmijama s ciljem podizanja svijesti o ulozi i značaju ovih životinja.
Sva naša očekivanja, nadanja i želje koje nas vuku prema planinama, ponekad ovise o malim i naizgled nebitnim stvarima. Jedna od „tih stvari“ je i naš vjerni pratilac – ruksak. Taj nezaobilazni dio opreme koji će naš boravak u prirodi učiniti lakšim i ljepšim. Sa njim smo kompletni i uvijek spremni za naše pohode. A svakim novim pohodom rastu i naše želje i potrebe.
Činjenica je kako danas sve više ljudi hita u prirodu, rijetko tko vjeruje kako se može dogoditi susret njih i divljih životinja, pogotovo onih koje su eventualno opasne u sukobu s ljudima.
Jos je jedan vikend ostao do Ramazana i molili smo Boga da bude lijepo vrijeme. Tokom cijele sedmice prognoze nisu baš obečavale. Vikend kiša 😞. Iščekujući neku značajnu promjenu nismo ni planirali gdje ići. Iznenada se otvorio tračak nade da će se možda subota moci iskoristiti, ali samo ako se dobro porani. Brzi dogovori šta i gdje i odluka pada na Lebršniki njegov najvisočiji vrh Orlovac 1985 mnv .
Jesenas, kada smo išli na Botin na Veležu, zadnja dva sata smo hodali po mraku. Tura je bila prilično duga, a jesenji dan kratak. Sa druge strane Velež je u Hercegovini, nema puno izvora tako da je problem krenuti i u toplim ljetnim danima. Iz tog razloga smo se odlučili na odlazak na Brasinu, drugi njegov vrh, baš u ovo rano proljeće
Ostaci prvobitne lovačke kuća na Tisama, podignuta 1920. i napuštena 1934. Poslije je služila kao staja uz novu kolibu podignutu nedaleko od ovog mjesta.